Mid-week: gdje je nestao ‘pauza’ gumb?

pauza

Srijeda. Mailovi, sastanci, webinari, glava koja u kozmičkom kaosu otkucava veliki prasak. Vani pada ljepljiva kiša koja najavljuje ljeto, a vjetar zamahuje mirise japanske kamelije.


U pauzi između dva zooma stišćem play na Slow down u izvedbi H.E.R. i jednog od Marleyjevih sinova.  Naručujem tost, uzimam knjigu i odlučujem ne misliti o poslu. Uvijek su me fascinirali oni ljudi koji mogu power napnut u pauzi. Ja sam tek ovaj skill naučila prije nekoliko mjeseci.
Dobivam glasovnu poruku s druge strane granice, pauze, plej gumba i tosta ”uzmi za početak da ne moraš ništa, tako sebe nećeš pritiskati, i uzmi to da ćeš ako samo radiš i ne odmaraš,  pregorjeti. Uzmi pauzu, vrijeme za sebe, odmori, bit ćeš produktivnija i imati vremena za sve.”


Srce udara na bas.


Napisala sam u jednom izlasku, u pauzi s floora. Nedavno, u karantena čišćenju našla sam jedan deblji komad papira.
Na njemu je bilo nekoliko pisanih tragova, već isprane tinte. U tragovima su bile napisane stvari koje želim ostvariti,  i datum 10. ožujka 2010.
Prije deset godina bilo mi je 14. Skejtala sam, prvi put u životu se zaljubila i prvi put pušila travu. Tada nisam imala pojma o životu i više manje, s naglaskom na manje, mi je sve bilo ružičasto. Ali već tada sam znala što želim. Ili?
Kako se pogled pružao niz papir, shvatila sam da živim život koji sam samoj sebi naumila prije deset godina.
Pisalo je ukratko: raditi posao koji voliš, putovati svijetom, pisati, voljeti. Bilo je tu i nekih detalja koje sam si prognozirala i zagrcnula se kad sam shvatila da sam ostvarila pročitano. Ali neću o tome.
Bar ne još.


Dok odrastamo imamo dvije opcije: izabrati ili biti izabran.
Ja biram biranje. Da se razumijemo, to je većinom makadamski put na kojem će ti se puno puta činiti da želiš skrenuti u ovu drugu opciju. No, kad shvatiš koliko je mogućnost biranja zapravo moćna, ostaješ u ringu.
U ringu se boriš sa zvjerima koje očekuješ i ne očekuješ. Lažem, većinom ih ne očekuješ, ne misliš da takve mogu i smiju postojati, nisi spreman na njih. I tako stalno.


Isprva to ide ovako: čupanje kose i therapist (real-life wizards)  na brzom biranju.

Nakon što shvatiš da se to ne događa samo tebi, već svima koji odaberu taj put, postane malo lakše. Bijeli kamenčići više nisu toliko iritantni i bolni, sada krenu golicati. Smiješ se sebi što se smiješ.
Znaš taj filing kad te netko pokuša oraspoložiti, e pa, taj netko s vremenom postaješ ti. Zavoliš sebe i jedva čekaš odigrati svoj idući potez kad te na makadamu iznenadi neka krivina. Već si ih dovoljno prošao da znaš da će bit ok što god izabereš jer – izabrao si.
Želim reći, svaki početak je težak, a svaki trud se isplati, iako se puno puta to čini kao clichéj.

Stisni pauzu, stisni play i duboko diši.


xx
I.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *