Istaknuto

Osunčaj zimske dane novim Bela Glow proizvodima!

Bela Glow, Cosmo Glow

Isprobali smo novi hit na kozmetičkom tržištu, Bela Glow, hrvatski proizvod iza kojeg stoje  Lada Mitrašinović i Tia Mamić.

Najkraće rečeno, ovaj proizvod je sve što jednoj ženi treba! Višenamjenski je, što znači da i u najvećoj žurbi kada nemamo vremena za sebe ovaj proizvod je tu za nas. Najveća prednost je što se može nanijeti prstima u samo par minuta. Bela Glow funkcionira na principu hidratantne krema i ravnomjerno se nanosi na kožu.

Kao što smo već spomenuli, radi se o višenamjenskom puder losionu za tijelo i lice koji kada se nanese osim što prekriva nepravilnosti, potamni kožu i da joj divan sjaj. Osim po samim mogućnostima namjene ovaj proizvod ističe se po osebujnom mirisu ambre. Specifičan i upečatljiv miris koji je postao zaštitni znak ovog proizvoda.

Bela Glow je proizvod koji se rasprodao već u prvih mjesec dana na Hrvatskom tržištu, što je i pokazatelj truda, rada i kvalitete.

Nova sretna vijest je što je Bela Glow 25. Studenog dobila pojačanje u obliku brončanog pigmenta. Njenoj obitelji pridružio se i Cosmo Glow.

Cosmo Glow je proizvod namijenjen za oči, lice i tijelo, a njegov pigment je stvoren za sjajan izgled bez profesionalnog znanja vizažista.

Pigmenti: Bela Glow, Cosmo Glow

O Cosmo Glow kampanji

Kampanja za Cosmo Glow temelji se na stavu, energiji i isticanju. Crna boja kao drugo ime za eleganciju obilježila je kampanju kako bi istaknula ono što je ključno, ljepotu žene koja voli samu sebe. Iza ove kampanje stoji tim već poznatih stručnjaka. Šime Eškinja, ime Hrvatske modne fotografije, Saša Joković, vizažist kojeg pozoveš i pustiš da radi svoje umjetničko djelo, a s njima je i Valentina Čajo, frizerka bez čijih viklera i škara ne ideš nigdje.

„Cosmo Glow je za nas bio bitan nastavak naše poslovne priče. Htjele smo proizvod koji će postati dio rutine naših kupaca, a to je značilo višenamjensku funkciju. Iznimno smo ponosne na kvalitetu i teksturu pigmenta, te ponosno tvrdimo kako je to jedan od najboljih pigmenta koji će te probati.“ – Tia&Lada

Zanimljiv dio priče je povijest i nastanak ovog mladog brenda s velikim potencijalom.

Lada Mitrašinović i Tia Mamić

Kako je nastala Bela Glow

Bela Glow je nastao tako što su ako su Lada Mitrašinović i Tia Mamić sjedeći jednog dana na kolačima odlučile svoje dugoročno prijateljstvo upotpuniti zajedničkim poslovanjem. Ujedinile su svoja znanja i vještine kako bi svim ženama predstavile brand koji cijeni ženstvenost i potiče ljepotu.

„Htjeli smo napraviti uspješnu poslovnu priču, u kojoj u svrhu ženske ljepote od početka procesa, pa do samog kraja surađuju isključivo žene. Razmišljali  smo o tome koji je to proizvod koji svaka žena treba, a da nema individualni pristup poput klasične kreme i njege.  Budući da nam je lajtmotiv čitavo vrijeme bio lijep i njegovan izgled kože, stvorile smo Glow&Go.“ – Tia & Lada

Njihova priča tek je počela, a mi se veselimo vidjeti što nas sve čeka. Vjerujemo da su cure pune ideja i znanja, te da će i dalje osmišljavati proizvode koji će nam olakšati svakodnevicu.

Ponosni smo što smo među prvima imali priliku probati ovaj proizvod te što je ovo još jedan Hrvatski brand koji može itekako konkurirati svjetskim kozmetičkim tržištima.  

Luka Panović: “Neuspjeh je korak bliže uspjehu!”

Sunčana subota popodne dovela nas je do talentiranog bariste s adresom u srcu Trsata. Govorimo o jednom od najboljih u ovom poslu u Hrvatskoj,  Luki  Panoviću. Pobjednik Franckovog regionalnog barističkog natjecanja svoju priču je započeo prije nešto više od pet godina u malom obiteljskom kafiću, a danas su iza njega certifikati i priznanja koja potvrđuju njegov uspjeh u ovom poslu.

Ovaj mladi zaljubljenik u kavu s nama je podijelio svoju inspirativnu priču o svom početku, ali nam je dao i mali sneak peak u svoj budući projekt. Otkrio nam je da nije uvijek bilo lako, bilo je tu i užasnih dana i koraka do odustajanja, ali je nastavio dalje. Kao lajtmotiv navodi da je najbitnije riskirati, raditi i biti uporan pa rezultati neće izostati. 

 Kako si skupio hrabrosti da sam kreneš u cijelu ovu priču? 

Moraš htjeti riskirati. Tako je u bilo čemu. Ja sam na početku svega imao puno bolju poziciju jer sam bio u svom lokalu, imao sam puno otvorenije ruke u smislu istraživanja i isprobavanja i to me još više poguralo naprijed. A i nije sve kako se čini na van.

Bilo je tu i užasnih dana, uvreda u smislu: nemaš pojma, nemoj se ni hvatat toga, ali tako je u svakom poslu. Čak sam dva dana prije natjecanja htio odustati i ne doći u Zagreb jer sam trebao imati kolege koji će se pripremati sa mnom, odnosno pomoći mi u mojoj pripremi.

I znate kako to ide, svi kažu može, a kada dođe do toga,  čuj pa ne mogu i tako. Ali brzo sam sve posložio u glavi i nastavio dalje. 

Nosiš titulu najboljeg bariste, već si bio i po medijima, no kako si se zaljubio u kavu i kako je sve počelo? 

Počelo je upravo ovdje gdje sad sjedimo, tu se rodila ljubav prema ovom poslu. Nakon toga sam završio tečaj za baristu u Barmen.hr-u i krenuo istraživati. Najviše sam učio preko interneta, čitao članke i knjige čiji su autori zaljubljenici u kavu iz cijelog svijeta. Pokušavao sam to znanje prenijeti i u praksu, eksperimentirati i s godinama shvaćati da kava nije samo espresso. Postoje razne metode kuhanja kave i zapravo kad kreneš učiti od tome, to je rupa bez dna, puna znanja. 

Dakle tvoj put je počeo u Barmen.hr-u, nakon toga si prisustvovao na Franckovom natjecanju. Kakvo je to iskustvo bilo?

Tako je. Završio sam na Franckovom natjecanju barista. Franck me na neki način prepoznao, jer je koncept natjecanja bio takav da si na njega morao biti pozvan. Pobjednici iz svih deset regija su išli na finale u Zagreb. Natjecanje je u jednu ruku bilo komercijalno, dakle radilo se s njihovim proizvodima, ali je naglasak bio na tome da se raširi  znanje o ovoj struci. Ugostiteljstvo nije samo nošenje tacne već ima i raznih specijaliziranih dijelova. Npr. barmeni, sommelieri, bariste. U finalu je bila jako dobra konkurencija, pravila su bila stroža i to mi je bilo odlično iskustvo za dalje. Na natjecanju sam pobijedio i tu je zapravo počela moja ozbiljnija suradnja sa Franckom. 

Jesi li svoju karijeru zamislio u Hrvatskoj?

Na početku mi je bio cilj probati raditi vani, ali me zapravo Franckovo natjecanje poguralo i probudilo želju da ipak ostanem tu. Ovdje moja obitelj ima kafić od 2009. godine, Monte Cristo na Trsatu, gdje i sad radim. Tu me vežu uspomene i moji početci. Sada me sve više zanima speciality coffee, pa sam iz tog razloga jedino razmišljao o Zagrebu, jer je u Zagrebu puno veća konkurencija, možeš puno više toga naučiti, ali ipak za sad ostajem u Rijeci

Off the record si nam spomenuo svoju novu craft priču, hoćeš li nam dati mali sneak peak? 

Hoću, naravno. Uskoro ću ostvariti nešto što jako dugo želim, još od 2014. San mi je otvoriti svoj coffee shop u kojem će se isključivo prodavati kava. Sortne kave i uz espresso će biti upravo i onaj filter o kojem smo pričali, jer želim sve to približiti ljudima. Dakle sve što bude, bit će craft. To će biti prvi takav koncept u Rijeci. 

Nagađamo da će ime kafića biti povezano s cjelokupnom idejom? 

Bilo je više ideja. Ali je prevladala ona prva, obiteljska ideja. Mama je odmah predložila da se zove Marsecchia, jer smo svi rođeni i odrasli u toj ulici. Na prvu mi se baš nije svidjela ideja, ali smo s vremenom shvatili da ime uopće nije loše. Nekad se ta ulica tako zvala, tako da ima povijesnu i moju obiteljsku priču.  

Kod nas postoji nekakvo mišljenje da je BARISTA onaj koji crta po kavi. Je li to baš tako?  

Naravno nije samo to, ali latte art je onaj nekakav šećer na kraju. Ako ti ne znaš skuhati dobar espresso, taj latte art nema nekakvog smisla. Ali ako barista zna napraviti dobar espresso, dobro zagrijati mlijeko i napraviti latte art, to je onda jackpot. 

 Zašto su latte art natjecanja najraširenija?

 Ta su natjecanja u svijetu kave najprihvatljivija jer su „najvidljivija“, ali nisu baš izazovna. Dakle to je ono što čovjek odmah na prvi pogled vidi. Ako čovjek vidi lijepi crtež odmah će bolje reagirati. To je normalno jer smo vizualna bića. 

Na početku je odnos s latte artom super i zanimljiv kao i svima, ali kasnije kad si više u tom poslu shvatiš da je to nešto što je samo lijepo. Daje onaj završni touch. Sad se više baziram na ono što je ispod tog crteža, ono što daje temelj. Latte art sam ostavio na nekakvoj razini gdje znam osnove i to želim dovest do savršenstva. 

 Misliš li da je hrvatska scena barista zaspala?  

Mislim da nije zaspala. Mi smo jako mala zajednica kad su u pitanju baristi. Nas možda u cijeloj Hrvatskoj ima dvadesetak. Svi su na različitim stranama i ne surađujemo baš. Pošto nas je malo trebali bi svi dijeliti svoja iskustva i savjete, ali nije baš tako. U konačnici, zašto bih ja nekoga potkopao ako se bavimo istim poslom.

Zdrava konkurencija je uvijek dobra jer te ona tjera naprijed. Sa scene u Hrvatskoj sam većinom sa svima dobar, od ovih koje znam, tako da želim da tako i ostane. 

 Kada dođeš u drugi kafić i naručiš kavu, ako dobiješ lošu kavu hoćeš li je vratiti?  

Pa ja mislim da sam samo jednom vratio kavu i to još dok se nisam bavio ovim poslom i nisam baš znao razliku između dobre i loše kave. Ta mi je očito bila toliko loša da sam ju samo ostavio i otišao (smijeh). Sada kada idem u druge lokale uglavnom naručujem espresso jer ima najmanje faktora i prostora za pogrešku. Ako uzmeš kavu s mlijekom, tu su već dva faktora (smijeh).  

Ima li neka zanimljiva priča ili zanimljivo poznanstvo koje si stekao?  

Jedan je gospodin došao iz Ljubljane na servis auta u Rijeku, guglao, našao članak i došao tu. Upoznali smo se, on također drži jedan kafić u Ljubljani i zaljubljenik je u kavu. Tako smo ostali u kontaktu i danas. 

Ima i puno Hrvata koji rade vani, u New Yorku, Švicarskoj, Švedskoj, pa su u toku sa događanjima u Hrvatskoj i onda kad bi došli doma, došli bi kod mene na kavu čestitati mi. To je na kraju krajeva samo nagrada za moj trud koji ja već godinama dajem i za to što nisam odustao.

Naravno da ti da poticaj za dalje i ne radim ovaj posao radi popularnosti, nego se želim iskazati kroz svoj rad, a ne kroz dobar marketing na društvenim mrežama, što ne kažem da je loše. Ali treba to i opravdati.  

 Jesi li trenutno zadovoljan sa svime što si postigao?  

Jesam. Doveo sam sirovinu s kojom kuham do visoke razine, tako da sam zadovoljan, ali uvijek može bolje. Ovdje na Trsatu ne želim previše eksperimentirati, ali u novom kafiću u gradu će to biti drugačija priča. 

Talent je super, ali bez rada taj talent nema smisla. Koliko god čovjek želi naučit, će naučiti, a ostalo su samo isprike. Ne treba na prvi negativan komentar odustat, nego upravo tad treba još više zapeti. Iz svega negativnog naučiš nešto za dalje. Ljudi kažu: Neuspjeh je korak bliže uspjehu. Tako da svi koji žele uspjeti, to bi im trebala biti misao vodilja. Radit, radit i jednom će se isplatit. 

Smatraš li da je trenutna situacija u Hrvatskoj obeshrabrujuća?  

Sad trenutno ako gledamo cijelu situaciju s pandemijom, nije baš dobra. Ali inače, mi smo mala zajednica i imamo mali broj stanovnika, pa drugačije gledamo na stvari. Na primjer Italija, koja je veća od nas, normalno da ima veću količinu ljudi koji te obeshrabruju. Kada netko uspije iz vana, mi odmah mislimo: tamo su ljudi otvoreniji njemu je bilo lakše, ali nije to baš tako. Kao što imaš puno ljudi koji te podržavaju, tako imaš puno ljudi koji te ne podržavaju. Tako da je to sve na kraju stvar zajednice. I ne treba se hvatati za neuspjeh! 

Kad si počeo piti kavu?  

Počeo sam kavu piti u srednjoj školi, i to naravno cappuccino s hrpom šećera (smijeh). 

Koliko kavi popiješ u danu?  

Iskreno, sedam do osam kavi dnevno i to od 07-15h (smijeh). 

Već znamo da je kava neizbježna za početak dana, no može li se ona koristiti u druge svrhe?  

Kava je super diuretik, pogotovo espresso (smijeh), tako da se sirova kava koristi u pripravcima za mršavljenje. Jedan dečko iz Italije je napravio recepturu, koja je tajna i ne želi ju nikome prodati, ali radi sa farmaceutskim kompanijama. Njemu biznis nije kava kao napitak, nego kao estrakt za pripravke za mršavljenje. Kava se koristi i u salonima za ljepotu, na primjer u Zagrebu Geisha cosmetics koji koriste kavu kao maske za lice, za anticelulitne tretmane i slično. 

Možda se i ti na kraju počneš baviti time? (smijeh) 

(smijeh) Možda, nikad ne znate. Čovjek ako je pun ideja, može se svega sjetit. „Najgluplje“ stvari su nekad najkorisnije i zapravo imaju smisla. 

Držiš li neki masterclass/radionicu?  

Držao sam godinu i pol predavanja u Barmen.hr-u. To nije ova craft priča, ali je jako dobar temelj za dalje, da se baristi mogu snaći za caffe aparatom. Ja osobno ne volim toliko predavati u teoriji, koliko volim u praksi. Ali da bi došli do toga prvo treba proći neku teoriju, a to upravo ovakva predavanja daju. 

Converse All Stars – kulerice za sva vremena.

Iako u današnje vrijeme ima toliko brendova raznih tenisica, a trendovi se mijenjaju iz sezone u sezonu, Conversice nekako uvijek ostaju vječne. Nose ih i „mladi i stari“, „poznati i nepoznati“, a lukavo se prilagođavaju i glam i casual outfitima. Iza raznolikih dizajna Conversica kriju se kreativnost, sloboda, spajanje nespojivog i vječita maštovitost novih modela koja nas osvaja iz godine u godinu.

starke converse all star chuck taylor
All time favourite

Praktičnost prije svega

Počeci Converse kompanije sežu u daleku 1908.godinu u Malden (Massachusetts), kada je Marquis Mills Converse primjetio da tenisicama fali gumeni potplat, koji je sigurniji, jer štiti od mogućih posljedica padova po stepenicama i sl. (Ne znam za vas, ali po ovome, ja bih trebala nositi samostarke“ J). Millsova ideja je zaintrigirala populaciju, proizvodnja je rasla, a proizvodili su i tenisice za „skejtanje“.

Nakon nekoliko godina Converse se udružio s tada mladim sportom, košarkom. Košarkaške tenisice postale su im prioritet. Tako se rodio predak „All Star-a“, „Non-Skids.“ Tenisice „Non-Skids“ sastojale su se od gumenog potplata i platna gornjeg dijela, omugućavale su oblikovanje stražnjeg šava, čime se postizalo savršeno postavljanje oko gležnjeva.

Fun fact koji sigurno niste znali, Converse je dizajnirao i dvije rupice za ventilaciju na tenisicama zbog prigovora sportaša da im se noge previše znoje.

Ubrzo se Converse timu pridružio košarkaš Chuck Taylor, koji je postao njihov ambasador. Chuck je bio strastveni košarkaš, želio je udobne, a istovremeno oku privlačne tenisice za svoju omiljenu igru. S guštom je promovirao ovaj brand i počeo privlačiti sve više i više kupaca.

BUNT I STVARANJE KULTA

Uz košarku, Conversice su bile namijenjene i vojnicima. Converse je za vrijeme Drugog svjetskog rata pridonio američkoj vojsci proizvodnjom tenisica za trening vojnika. Conversice su sve više i više počele biti popularne i među mlađom populacijom, posebice rock stilu. U novije vrijeme, bendovi poput Ramonesa, Nirvane i Green daya nosile su Conversice kao svoj zaštitni znak, ali i rap scena ih nije zaobišla. Rap scena na zapadnoj obali često je igrala košarku u svojim kvartovima, a zahvaljujući Chucku Tayloru za oko su im zapele Conversice.

Legendarni reper Ice Cube u jednom intervjuu je izjavio da je počeo nositi Conversice jer su odjednom u kvartu svi počeli imati te tenisice, pa ga je zanimalo što je u njima toliko posebno. Cjenovno su bile prihvatljive, a bile su planetarno popularne. 

Nike kupuje Converse

Ali svaki uspon ima i svoj pad, što je tvrtka Converse doživjela 1970-ih. Kako su godine odmicale, konkurencija je rasla, došlo je do inovacija u tehnologiji, a Converse je imao zastarjelu tehnologiju. Sportaši su počeli nositi tensice s kožnim gornjim dijelovima i tvrđim gumenim potplatima zbog veće potpore. Adidas i Nike postali su oštra konkurencija, a Converse je sve više ostajao u sjeni. Problem je bio taj što su se previše usmjerili na izradu savršenih, atletskih tenisica, a postale su popularnije među glazbenicima. 2003.godine Nike je kupio Converse. Converse je postao statusni simbol mladenačkog bunta i neizostavni dodatak punk i rock sceni.

1936. održana je prva košarkaška utakmica na Olimpijskim igrama, a američki košarkaši su na teren izašli u Converse Chuck Taylor All Stars-icama

Peaches & Cream

Što se tiče dizajna tenisica, All Star je imao tri glavna stila dizajna: Potpuno crne tenisice s crnim platnenim gornjim i donjim potplatima, potpuno bijele tenisice s plavim i crvenim crtama na gumenom potplatu  i potpuno crne tenisice s crnom kožom i gumenim potplatom. Prve košarkaške starke bile su poznate po smeđoj boji s crnim oblogom. Postojao je samo visoki model, tek kasnije se počeo proizvoditi niski model tenisica.

Kako su godine odmicale i kako su se trendovi i inovacije širili, Converse je uveo i razne druge modele (u raznim pastelnim bojama, flatform model, zlatne, srebrne, sa zakovicama, niski model, razne printove).

Starke > obične tenisice
high top converse all star

Sve u svemu, povijest im je svakako zanimljiva, a uz današnju ogromnu konkurenciju i dalje nas osvajaju svojim novim modelima i svatko od nas ima u ormaru bar jedan par vječnih „starki“. U Hrvatskoj je prije nekoliko godina veliki trend bio nositi bijele, niske starke, čija je popularnost bila tolika da je glazbeni sastav Dječaci pjesmu nazvao „Bile starke.“

Svaki stil oblačenja ih toliko voli, pa nije čudno vidjeti haljine u kombinacijama sa starkama, štoviše, izgleda jako kul. Posebnost im je u prilagođavanju, jedinstvenosti i eksperimentiranju s kreativnošću te odskakanjem od uobičajenog.  Vjerujem da će nas u budućnosti nastaviti iznenađivati svojim novim izdanjima. A sad…trk po starke za ovu sezonu 😉

Andy Warhol: kako je Andy pronašao svog Warhola

Marliyn Monroe Any Warhole
Marilyn Diptych, 1962.

It’s brutal. It’s naked, it’s who we are.

Pop svijet, kao i svaki novi pokret težio je stvaranju nečeg novog i zaboravljanju starog. Andy je tada shvatio da će umjetnost promijeniti samo ako promjeni društvo. Warhol nije bio samo najpoznatiji ogledni primjerak pop art umjetnika, već i prava post renesansna osoba: komercijalni ilustrator, pisac, fotograf, TV producent, biznismen  i ono najbitnije, jedan od najvažnijih i najprovokativnijih filmaša New American Cinema grupe ranih 60ih.

Andy Warhol rođen je 1928. godine kao Andrew Warhola u Pittsburghu, drugom najvećem gradu u Pennyslvaniji. Njegovu etničku pripadnost nemoguće je točno odrediti no poznato je Slavensko porijeklo.

Crtati je počeo već sa šest godina kada su njegova braća i on svaku večer bili nagrađivani čokoladicom za najljepši crtež, a čiji je žiri bila njihova majka koja je kasnije snažno utjecala na njegov rad i poticala ga da iskoristi svoj talent.

U crkvi je provodio najmanje osam sati tjedno promatrajući ikone svetaca, koje su kasnije imali utjecaj na razvitak njegova stila.

Preselio se u New York 1949. godine, gdje je neko vrijeme živio u podrumskom stanu na Manhattanu sa sedamnaestero studenata.

Na početku svog rada bavio crtanjem ilustracija za reklame, oglase i razne novine poput Voguea, Harper’s Bazaara, The New Yorkera i Glamoura. Njegov prvi članak koji je napisao za list Glamour nosio je proročki naziv: Uspjeh je posao u New Yorku (Success is a Job in New York).  Razlikovao se od ostalih umjetnika i bio kritiziran zbog činjenice da nije imao ništa protiv komercijale.

Andy Warhol
An artist

Andy Warhol bio je poznat po svojoj tehnici izbrisane linije tzv. Blotted line s printom koja je postala ključ njegove karijere. ”Kad je nešto printano znači da više osoba to želi”, pronašao bi jednu temu i promijenio je beskonačno mnogo puta, vjerovao je u um bez granica.

Bio je opsjednut svojom neatraktivnošću izrazito i zbog toga se namjerno odijevao suprotno vladajućim kanonima muške mode, ističući, a ne skrivajući ono što je smatrao nedostacima.

U jednom trenutku biva zaluđen fotografijama mladog američkog pisca, Trumana Capotea, te mu pokušava privući pažnju otvaranjem izložbe crtežima inspiriranim njegovim pisanjem.

Nije imao portfelji već je svoje radove nosio u smeđim papirnatim vrećicama.

”Nikada neću zaboraviti poniženje koje sam doživio kad sam donio svoj katalog u ured Carmele Snow u Harper’s Bazaaru i otvorio ga, a između crteža ispuzao je žohar i odšetao niz nogu stola. Tako se sažalila nada mnom da mi je dala narudžbu za ilustraciju.”

Ideju za limenke Campbells juhe zapravo je dobio od prijateljice Muriel Latow  koji mu je rekao da nacrta nešto toliko poznato da više nitko to ne primjećuje, na primjer Cambells juhu u limenci. Warhol se toliko oduševio idejom da joj je dao pedeset dolara za savjet. Napravio je 32 platna svih okusa juhe. Nakon toga je doživio svoj prvi uspjeh. Sada djelo vrijedi oko 100 milijuna dolara.

Andy Warhol u procesu izrade limenki Campbells juhe 
32 limenke Campbells juhe
U procesu izrade poznatih Campbells soup limenki

Koristio se tehnikom sitotiska.

Privlačile su ga ljepota i slava, pa je krenu raditi portrete poznatih osoba. Marilyn Monroe nacrtao je tek nakon njene smrti. ”Svi želimo imati nešto što ne možemo. Ali možemo barem imati sliku u obliku koji nam odgovara”, počeo je koristiti boje kako bi stvorio različit ugođaj.

The Factory

Njegova tvornica ”The Factory” u koju je koristio za stvaranje svoje umjetnosti postala je okupljalište Warholovih superzvijezda. Tako ih je nazvao jer je mislio da svatko zaslužuje dobiti 15 minuta slave u životu.

Valerie Solanis, jedna od njegovih superzvijezda u lipnju 1968. godine pokušala je izvršiti atentat na Andyja. Proglašen je klinički mrtvim, ali su ga liječnici ipak uspjeli oživjeti.

U tvornici su se skupljali i razni umjetnici poput Bob Dylana, Lou Reeda, Mick Jaggera, Salvador Dalia, itd.

Tvornica je nosila nadimak Drella, kombinacija riječi Dracula i Cinderella koje su predstavljale Warholovu osobnost.

Banana Pop art Andy Warhol

Žuta banana zapravo je cover rock albuma grupe the Velvet Underground.

Blue Movie, film poznat i kao Fuck, 1969. godine je producirao i režirao Warhol. To je prvi pornografski film. (guglaj za više)

,,Zabavu organizirajte u maloj prostoriji jer će tako izgledati da je na nju došlo više ljudi i da je uspjela”

Iako je Andy poricao bilo kakvo postojanje dubine shvaćanja njegovih djela, njegova umjetnost uvijek govori nešto o životu što može biti filozofski interpretirano. Bio je i ostao inspiracija mnogima, a njegove izjave citiraju se svakodnevno. Postao je ono što je želio biti – besmrtan.

Andy Warhol Coca-cola

I.K.

Mid-week: gdje je nestao ‘pauza’ gumb?

pauza

Srijeda. Mailovi, sastanci, webinari, glava koja u kozmičkom kaosu otkucava veliki prasak. Vani pada ljepljiva kiša koja najavljuje ljeto, a vjetar zamahuje mirise japanske kamelije.


U pauzi između dva zooma stišćem play na Slow down u izvedbi H.E.R. i jednog od Marleyjevih sinova.  Naručujem tost, uzimam knjigu i odlučujem ne misliti o poslu. Uvijek su me fascinirali oni ljudi koji mogu power napnut u pauzi. Ja sam tek ovaj skill naučila prije nekoliko mjeseci.
Dobivam glasovnu poruku s druge strane granice, pauze, plej gumba i tosta ”uzmi za početak da ne moraš ništa, tako sebe nećeš pritiskati, i uzmi to da ćeš ako samo radiš i ne odmaraš,  pregorjeti. Uzmi pauzu, vrijeme za sebe, odmori, bit ćeš produktivnija i imati vremena za sve.”


Srce udara na bas.


Napisala sam u jednom izlasku, u pauzi s floora. Nedavno, u karantena čišćenju našla sam jedan deblji komad papira.
Na njemu je bilo nekoliko pisanih tragova, već isprane tinte. U tragovima su bile napisane stvari koje želim ostvariti,  i datum 10. ožujka 2010.
Prije deset godina bilo mi je 14. Skejtala sam, prvi put u životu se zaljubila i prvi put pušila travu. Tada nisam imala pojma o životu i više manje, s naglaskom na manje, mi je sve bilo ružičasto. Ali već tada sam znala što želim. Ili?
Kako se pogled pružao niz papir, shvatila sam da živim život koji sam samoj sebi naumila prije deset godina.
Pisalo je ukratko: raditi posao koji voliš, putovati svijetom, pisati, voljeti. Bilo je tu i nekih detalja koje sam si prognozirala i zagrcnula se kad sam shvatila da sam ostvarila pročitano. Ali neću o tome.
Bar ne još.


Dok odrastamo imamo dvije opcije: izabrati ili biti izabran.
Ja biram biranje. Da se razumijemo, to je većinom makadamski put na kojem će ti se puno puta činiti da želiš skrenuti u ovu drugu opciju. No, kad shvatiš koliko je mogućnost biranja zapravo moćna, ostaješ u ringu.
U ringu se boriš sa zvjerima koje očekuješ i ne očekuješ. Lažem, većinom ih ne očekuješ, ne misliš da takve mogu i smiju postojati, nisi spreman na njih. I tako stalno.


Isprva to ide ovako: čupanje kose i therapist (real-life wizards)  na brzom biranju.

Nakon što shvatiš da se to ne događa samo tebi, već svima koji odaberu taj put, postane malo lakše. Bijeli kamenčići više nisu toliko iritantni i bolni, sada krenu golicati. Smiješ se sebi što se smiješ.
Znaš taj filing kad te netko pokuša oraspoložiti, e pa, taj netko s vremenom postaješ ti. Zavoliš sebe i jedva čekaš odigrati svoj idući potez kad te na makadamu iznenadi neka krivina. Već si ih dovoljno prošao da znaš da će bit ok što god izabereš jer – izabrao si.
Želim reći, svaki početak je težak, a svaki trud se isplati, iako se puno puta to čini kao clichéj.

Stisni pauzu, stisni play i duboko diši.


xx
I.

Mamy Blue

Nedjelja je. Budim se i u polusnu hvatam mobitel u ruke. Zasljepljuje me svjetlost ekrana, 9:04 „A gdje ću tako rano, pa vikend je“, mrmljam samoj sebi dok i dalje škljim.
Mislim, realno. Svaki dan se činio kao nedjelja u ovoj pustolovini zvanoj karantena, barem kada je o spavanju riječ.

Još uvijek se valjam po krevetu.

09:44 Otvaram širom venecijanere. Sunce je, toplo je, mirno je. A i u mojoj glavi je mirno. Karantena je gotova, a pitanje je samo jedno…gdje ćemo!? Na more, naravno.

More liječi i svatko tko je odrastao na moru će vam reći da ne može zamisliti život bez njega. Nije more samo magična ,,voda“. To je način života. Klišej, ali tako je. Onaj način života u kojem se budiš i znaš da je more tu, tvoj suputnik i snaga kroz dan. Sitnice koje nas tjeraju na trening zahvalnosti. Mogućnost da naručiš kavu uz more ili popiješ čašu najdražeg Muškata dok gledaš predivni zalazak sunca. Namreška se nekad more, naljuti se, ali i to je kratkog vijeka. I ne možeš mu čak ni zamjeriti. Kao što ni L ne može zamjeriti meni, moja zanovijetanja i moju neodlučnost. Između puno lijepih, super i kul stvari izabrati samo jednu, zbilja je izazov. „Na koju ćemo plažu danas gospodična?“, pita L kroz polu smijeh jer zna da se neću moći odlučiti.
„Iznenadi me! Ja nosim termosicu i kekse, a mogu i neko voće. Samo mi daj 15 minuta da se obučem“, kažem sretna jer znam da koju god plažu L odabere, neće pogriješiti.

10:50 S voćem u jednoj, i antiknim (čitaj; iz ex. Jugoslavije)  šalicama za kavu u drugoj ruci, trčim iz kuće. Više sam izgledala kao hrpa nereda nego kao netko tko se friško probudio i odiše srećom.

11:17 Ali evo nas, stigle smo na plažu, poredale smo ručnike i izvadile hranu. Pijemo kavu i bacamo ćakulu. Dan tako prolazi, a more sluša. Sluša naš smijeh, naše probleme, propale planove, ali i one koji će tek zaživjeti. More ne pita.

17:03 „I znaš L, ovo je definicija moje nedjelje“, rekla sam ispunjeno i sretno dok smo skupljale ručnike s plaže. „Moje more.“, dodala sam.

Osjećaj koji me preplavio nakon što sam to rekla bio je znak da sam na pravom mjestu. Znak da ću se ovdje zauvijek osjećati kao doma.

N.

Oh mamy, oh mamy, mamy blueeee, oh mamy blue…